Ivo Andrić
Naravno, za tako nešto postoji mnogo razloga. O našem nobelovcu kao da ne postoji dovoljno ispričanog, on je večna inspiracija svim uzrastima i svim ljubiteljima književnosti i dobre knjige.
Ako pođemo od teze da u životu svakog velikog pisca postoji prva lektira koja predstavlja važan stepenik na putu do zvezdanih prostora njegovog dela, onda se u Andrićevom slučaju ne mogu zaobići dela nemačke klasike poput Getea, Šilera, Mana, Hajnea etc.
Zaranjujući u Geteova, Hajneova, Rilkeova, Ničeova i Manova dela, iz dubina njihove umetnosti, kao dragoceni čitalački ulov, Andrić je donosio pregršt ideja za koje je kao stvaralac bio prijemčiv. Na tim književnim putešestvijima Andrića su zanimale uvek manje poznate prozne i poetske ideje, i tako je iščitavajući Getea iz sporednog rukavca njegovog dela izvukao svoj stvralački vjeruju: "Umetnikovo je da stvara, a ne da govori".
U novonastalim Andrićevim delima u tragovima se mogu primetiti Geteova shvatanja o važnosti jasnog stila koji jedino može biti posledica jasne glave, o neophodnosti mirenja umetnikovog mišljenja i delanja i značaju pripadanja jednom društvu po bilo koju cenu; Ničeve ideje o večnom vraćanju, sukobljavanju dobra i zla, aktivizam, slavljenje života.
Ipak nemačka literatura je Andriću najviše služila za razvijanje samosvojnih ideja.
"Gospođica"

